Pariz kao olimpijski Disneyland

Grad Svjetlosti čini sve da blještavilo ovogodišnjih XXXIII. Olimpijskih igara zasjeni sva dosadašnja spektakularna otvorenja ovog najmasovnijeg svjetskog natjecanja. Ne vidi li se i u tome, u toj ambiciji natjecateljski duh među gradovima, odnosno državama u dugom kontinuitetu održavanja igara? Jer i politički je aspekt ovakvog spektakla uvijek imao značajnu ulogu. Francuska je prijestolnica dosad dvaput bila domaćinom Olimpijskih igara, 1900. i 1924. godine, te u toj činjenici opravdano nalazi vlastiti izazov da ovogodišnje igre u svim pojedinostima složenog i zahtjevnog zadatka nadmaše prethodne.

Plakati ovogodišnjih Olimpijskih igara prikazuju ih kao urbanu zabavu

Ne treba govoriti koliko su promidžbena sredstva za ovakve manifestacije posebno važna. U tom smislu, interesu za predstojeći događaj 26. srpnja pridonio je u određenoj mjeri plakat kao likovni medij u službi afirmacije ovog svjetskog sportskog spektakla. Osnovni cilj plakata kao likovne discipline za masovnu komunikaciju jest privući pažnju ili, kako se kolokvijalno kaže, „navući” konzumenta informacijama kako bi se zainteresirao za ono što mu se nudi tim medijem javnog općenja. Sudeći po reakcijama javnosti autor plakata ovogodišnjih Olimpijskih igara francuski ilustrator Ugo Gattoni, uopćeno kazano, uspješno je obavio svoj zadatak. Svrha plakata je ostvarena. Pobuđen je veliki interes. Ali to je samo površinska dimenzija kompleksne teme koju je trebalo vizualizirati.

Za i protiv Gattonijeva plakata

Javnost, stručna i laička, podijelila se suprotstavljajući mišljenja pro et contra likovnog rješenja, odnosno koncepta odobrenih plakata i njihovih verzija od strane Organizacijskog odbora Olimpijskih igara. Autor plakata je, čini se, pomalo nemušto branio svoj koncept, svoju slobodu likovne interpretacije ove velike teme. Naravno, legitimno pravo svakog umjetnika jest da se slobodno izražava u mediju kojim se bavi. Gattoni u obrani svog koncepta ističe kako je „komponirao dva plakata u jednom, tako da oba djeluju samostalno, ali radi se o cjelokupnom kompozicijskom djelu”. Možda se radi o lošem prijevodu umjetnikove izjave s francuskog jezika, ali može se naslutiti što je Gattoni želio reći. Precizniji je kada kaže da mu „cilj nije bio prikazati objektivno građevine onakve kakve jesu, da budu vjerne originalu, već da ih na prvi pogled možemo zamisliti dok ih projiciramo u nadrealni svečani svemir”. Oni koji brane likovno rješenje plakata ističu, između ostalog, i autorovu „zaigranu umjetničku interpretaciju”, dok drugi vide nedopustivo vrijeđanje kršćanske tradicije eliminiranjem križa s kupole Doma invalida i jednog od najvrednijih simbola Pariza, katedrale Notre Dame, te također izostavljanja francuske zastave.

Uvažavajući pravo mišljenja i stavove obiju suprotstavljenih strana, smatram da plakat nije realiziran na razini zadane teme. Šarenilo kompozicija zasićenih usitnjenim figurativnim elementima, povijesnih zdanja kao simbola prepoznatljivog ambijenta u vedrom koloritu u cjelini pruža dojam kao da se radi o igri u najpovršnijem značenju te riječi. Pariz je postao Disneyland u šarenom olimpijskom ruhu. Kao da je autor plakata Olimpijske igre shvatio doslovno u smislu igara za zabavu u urbanoj sredini. Grad je važniji od onoga što će se u njemu događati. Ta poetika infantilne imaginacije daleko je od bitne karakteristike onoga što Olimpijske igre trebaju biti, što one danas ustvari i jesu. Dakle, ono što se događa u natjecateljskim disciplinama daleko je od pojma i značenja riječi igra. Stari slogan Olimpijskih igara Brže, više, jače obogaćen naknadnim dodatkom riječi zajedno u suštini je surovi imperativ koji se nameće svim natjecateljskim skupinama.

Ciljevi su visoko postavljeni. Tjelesne i psihičke granice natjecatelja napinju se do krajnje izdržljivosti. Pojam igre daleko je od onog kantovskog oslobođenja od ciljeva, igranja radi puke zabave za milijunski auditorij ,,globalnog sela“, kako to sugeriraju plakati uglednoga dizajnera. Naličje slogana Citius, Altius, Fortius – Communis ima i mračnu stranu spektakla sportskih disciplina. Kako bi nadmašili ranije ostvarene rekorde drugih ili osobna postignuća, natjecatelji su koristili stimulativna sredstva, takozvani doping. Premda su u takvim slučajevima pojedinci adekvatno sankcionirani, oduzimanjem dobivenih odličja, ta potreba da se dosegne zadani cilj imala je kobne posljedice za organizam. Ozbiljnost ovakvog problema posebna je kod sportašica koje konzumiranjem opasnih supstanci poput stanozolola riskiraju rađanje deformirane djece, o čemu su, nažalost, zabilježeni slučajevi.

Postoje li još sportski ideali?

Organizam natjecatelja žrtvuje se da bi snagom i ljepotom korpusa, manifestirajući moć tjelesne izdržljivosti i psihičke postojanosti kroz spektakularne prizore elegancije, brzine, vještine, snage i vitalnosti zadivili svijet vrhunskim rezultatima. Naravno, ima pozitivne osnove u prirodi ovakvog natjecanja koje je možda ranije spomenutim sloganom Brže, više, jače davalo primjer i općenito stimuliralo čovjekovo biće kroz simboliku sportskih nadmetanja da se u svakodnevnom životu treba boriti, biti aktivan i imati motiv za ostvarivanje željenog cilja. Ali ne zvuče li danas te riječi pomalo naivno? Pierre de Coubertin, osnivač Međunarodnog olimpijskog odbora, sročio je načelo igara: „Nije najvažnije pobijediti, nego sudjelovati, nije važan trijumf nego borba”.

Ovi slogani danas, usprkos svojoj pozitivnoj osnovi, ipak zvuče neuvjerljivo. Jer sve je podređeno trijumfu, borbi za olimpijsku slavu, jedinom i najvažnijem cilju i ambiciji svakog sudionika olimpijskog natjecanja. Pojam igre poprima naivno značenje, gubi nekadašnji smisao. Zato mi se čini da su plakati za ovogodišnje XXXIII. Olimpijske igre u Parizu, uza svu njihovu kultiviranu i razigranu likovnost, naivna prezentacija koja je primjerenija benignoj sportskoj zabavi, negoli natjecateljskoj strogosti i neumoljivoj ambiciji za novim rekordima.

Na kraju ovako sažetog osvrta na kontroverzne plakate Uga Gattonija koji su i svojevrsna posveta stogodišnjici Prvog nadrealističkog manifesta, želim reći kako nisam siguran koliko bi duhovni otac nadrealizma bio oduševljen ovakvim hommageom, ako se ima u vidu da je André Breton predbacivao Juanu Miróu infantilnost njegova slikarskog izraza ili kako je još i prije autor Nadje često naglašavao da „ljepota mora biti grčevita ili je neće biti”. Zato je pojam igre odnosno sportskih igara, kako nam ih sugeriraju odabrani plakati, suprotan od onoga što jest istinsko olimpijsko natjecanje – istovremeno lijepo i grčevito.